ZADAĆA JE KRŠĆANA ŽIVJETI S LJUDIMA, ALI DRUKČIJE
Evanđelje: Iv 17,11-19
Dragi hodočasnici, štovatelji Majke Božje! Dragi vjernici!
Blažena Djevica Marija je Bogorodica! To je osnovna katolička vjerska istina o Gospi. Odnosno, ona je pod svojim srcem kroz devet mjeseci čuvala i nosila, te potom i rodila Boga i Čovjeka, Isusa Krista, našega Spasitelja. I baš u tomu, da je ona Majka Božja jest svo Gospino dostojanstvo i čast. U tomu je također izvor i početak svakoga oblika čašćenja, koje joj iskazuju Crkva kao zajednica vjere i svaki pojedini kršćanin ponaosob.
I drugo, u tomu, da je Gospa darovala Spasitelja svakom čovjeku i cijelomu svijetu jest njezino izvršeno poslanje, što je razlog naše zahvalnosti i nadahnuće svima da nastavimo Marijin primjer donošenja i darivanja Boga ljudima.
I.
Sveta Pisma su izdaleka najavila budući dolazak Marijinoga Sina, Spasitelja svijeta, te su za njega, po Izaiji proroku, unaprijed kazala: “Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Na plećima mu je vlast” (Iz 9,5). A kad se to obećanje ispuni, odnosno kad se rodi Kralj mira, nastaje novo stanje, koje Izaija prorok opisuje riječima: “Narod, koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku; one, što mrklu zemlju obitavahu, svjetlost jarka obasja” (Iz 9,1).
U Isusovoj legitimaciji piše da je Bog i čovjek, Knez mironosni, koji ima svu vlast. To pak znači, da je po njemu Bog postao čovjek. Premostio je jaz između nevidljivoga i vidljivoga, između Nebesa i Zemlje, između Boga i čovjeka, i došao tako blizu. U njemu se Bog počovječio samo zato da bi svakomu čovjeku ponudio mogućnost pobožanstvenjenja. Odnosno, Bog je sišao na zemlju jedino stoga da bi čovjek uzašao na nebesa.
Iako mu je na plećima vlast, kako kaže Sveto pismo, On je u svojoj promisli izabrao, da se rodi u špilji i da bude položen u jasle. Stoga se s pravom nameće pitanje: Kako objasniti taj neobično ponizan način Njegova dolaska? Na to pitanje odgovor se može naći samo u Isusu, koji je Svevladar upravo po tome, što je toliko jak, da se može odreći svake vidljive moći. Pri tomu, odricanje od moći ne ugrožava njegovo boštvo niti njegovo svevladarstvo. Jer, dragulj je uvijek dragulj, gdje god se nalazio. Njegovo je prirodno mjesto, istina, u draguljarnici, ali najviše blista odbačen u kontrastu prljavštine. Tako nekako, odbačeni Bog na smetlištu štale blistao je još više. Njegova sila je u snazi, da se odrekne svakoga oblika ovosvjetske moći. On je božanski moćan upravo zato što je ljudski nezaštićen. On svoju svemoć očituje tako što se ne boji izgledati posvema nemoćan! I drugo, čistoća čobanske duše i bezazlenost Božjih stvorenja, među kojima se Isus rodio, Njegov je prirodni zavičaj i stan, jer On je sama čistoća i dobrota. K tomu, On je i Knez mironosni! Pa zar je čudo što se rodio tamo, gdje vlada mir ljudskih duša i sloga među njegovim stvorenjima!?
II.
Prorok Izaija je, kao što smo već čuli, Isusa navijestio kao kneza mironosnoga (usp. Iz 9,5). A sveti Pavao kaže, da je On mir naš, koji je od dvoga učinio jedno, koji je razorio neprijateljstvo kao pregradu razdvojnicu, koji uspostavlja mir i stvara novoga čovjeka, koji čovjeka pomiruje s Bogom, koji je došao navijestiti mir onima blizu i onima daleko (usp. Ef 2,14-17).
Iz Evanđelja pak znademo da je, dok je Isus bio na ovomu svijetu, mir bio trajna oznaka Njegova postojanja, djelovanja i propovijedanja među ljudima. Od početka do kraja. Tako, da spomenemo samo neke ključne trenutke, već kod njegova rođenja anđeli navješćuju: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim!” (Lk 2,14). Kasnije, za vrijeme svoga javnoga djelovanja, On svojim učenicima naređuje mir kao znak međusobnoga pozdravljanja i blagoslova kada kaže: “U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj’” (Lk 10,5). A u poznatom govoru, za vrijeme Posljednje večere, neposredno prije rastanka od svojih učenika, on im ostavlja mir kao baštinu i zadaću riječima: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje” (Iv 14,27). I na kraju, kad se, nakon uskrsnuća, ukazuje svojim učenicima, on ih pozdravlja: “Mir vama!” (Lk 24,36; Iv 20,19; 20,21; 20,26).
Taj Isusov mir se ne može poistovjetiti sa svakim oblikom izostanka nemira. Jer Njegov mir je mnogo više od toga. On je drukčiji od svačijega drugoga na ovomu svijetu. On počinje u čovjekovoj savjesti i uvijek je izraz obraćenja i čovjekova nastojanja da bude sličan Isusu. On je plod procesa, koji je obilježen čovjekovom nestalnošću i krhkošću, našim udaljavanjima od Njega i približavanjima k Njemu, padovima i ustajanjima, kletvom i molitvom. Isusov mir je, dakle, vrlo nježna biljka koju, u “gladnim poljima” naših života, treba brižno i stalno zalijevati rosom Isusova blagoslova. On je dar Božji, a ne zaslužena nagrada. I da ne bi bilo dvojbe da je tako, Isus sam za svoj mir kaže: “Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje” (Iv 14,27). Taj mir je uvijek plod Duha Božjega, jednako kao i ljubav, radost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (usp. Gal 5,22-23). Po tom zakonu Duha životvorca i svetosti čovjek biva oslobođen zakona grijeha i smrti – to jest smiren (usp. Rim 8,2). Tako čovjek postaje kristolik, kao Isus Krist, koji je pobjednik nad grijehom i smrću. I kao što je pobjeda nad smrću drugo ime za vječni mir, Božji mir, pa zato za drage pokojnike izgovaramo molitvenu želju da počivaju u Miru Božjemu, tako je pobjeda nad grijehom uvjet za društveni mir, što su dva krila Isusova mira. Pobjeda nad smrću i pobjeda nad grijehom! Odnosno, sve dok u čovjeku ne umre grijeh, dotle Isusov mir, na društvenoj razini, ostaje dobro koje tek treba doći.
III.
Na društvenom planu, Isusova poruka mira također je vrlo snažna. Njegov mir je prvenstveno vrlina i velika krepost, stanje uma, duše i savjesti, koja se ostvaruje kao konkretna odgovornost za drugoga, kao okretanje dobročinstvu, solidarnosti, poštenju, slozi, povjerenju i pravdi. On je stanje duha, po kojemu je čovjek spreman biti ranjavan na putu mira, a ne u ratu. A suprotno ponašanje, poznato kao “oko za oko”, ako bi ga se primijenilo, dovelo bi samo do toga da cijeli svijet postane moralno slijep i posvema nasilan. Pri tomu, jasno nam je da se društveni mir, kojega propovijeda kršćanstvo, ne sastoji samo od odsustva sukoba i rata. Odnosno, uvjereni smo, da će svako društvo i cijeli svijet doživjeti pravi povijesni mir tek kada moć ljubavi u čovjeku nadvlada ljubav prema moći.
Spomenuta načela vrijede za sva vremena, krajeve i ljude, ali u konkretnim situacijama različita su područja njihove primjene i stupanj hitnosti. A primijenjena na naše krajeve u ovom trenutku, ta načela prvenstveno traže hitan prestanak proizvodnje nove mržnje i pothranjivanja stare, kraj diskriminacije, uspostavu društvene pravde, jednakost pred zakonom, zajednicu ljudi jednakih šansi i mogućnosti za bolju budućnost kroz iskreni dijalog. A u danima kada neki ponovno spominju čak oružje, ta pravila su još veća egzistencijalna potreba, jedini način i put za izgradnju pravednoga mira, sredstvo za postizanje društvenoga sklada, lijek za ozdravljenje rana iz teške prošlosti te pomoć za osnaživanje vlastitoga poziva i svijesti svih vjernika, a navlastito katolika, da moraju biti moralna vertikala društva.
IV.
Od 1977. godine u ovom svetištu vjernici se okupljaju svake godine na drugu nedjelju Gospi posvećenoga mjeseca svibnja, da joj zahvale što je, svojom suradnjom s voljom Božjom, svijetu rodila Spasitelja, Kralja mira, Kneza mironosnoga. Vjeruju da je ona, baš zato što je majka Kralja mira, s pravom nazvana Kraljicom mira, te ju zato mole, da svojim zagovorom isprosi svakom čovjeku Božju milost obraćenja i duhovnoga mira, kao temelj i polazište onoga društvenog.
Kao što je Isus živio u svijetu ali nije bio od svijeta, odnosno nije se ponašao kako je svijet očekivao, tako je i njegova majka Marija živjela s ljudima, ali drukčije. To isto, u skladu s onim, što smo malo prije čuli u odlomku iz Ivanova evanđelja, Isus očekuje od svojih sljedbenika, uključujući nas danas ovdje okupljene. Taj odlomak je dio Isusove molitve, koju je izgovorio neposredno prije negoli se zaputio “na drugu stranu potoka Cedrona” gdje je bio Getsemanski “vrt u koji uđe Isus i njegovi učenici” (Iv 18,1). To jest izrekao ju je, kao neku vrstu vlastite oporuke neposredno prije svoje smrti. Kao Isusovi podanici i nasljedovatelji kršćani taj Isusov zavjet trebaju izvršiti, jer pošteni potomci izvršavaju posljednje želje onih koji su ih vodili.
Kršćani, dakle, žive s ljudima u svijetu i dijele njihove tjeskobe, radosti i napore, ali drukčije, jer bi pri tomu uvijek trebali biti svjedoci Isusove istine: da jesu u svijetu ali da nisu od svijeta. Njihova je oznaka da žive u svijetu, ali njihova je zadaća da žive drukčije, to jest da posvećuju sebe i druge u Isusovoj istini. Zato Isus moli Boga Oca za njihovo posvećenje, da bi mogli izvršiti svoje poslanje: “Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini” (Iv 17,17-19).
Svjesni da smo poslani u svijet i svjesni svoje obveze, da živimo drukčije od svijeta, te svoga poslanja, koje se sastoji upravo u tomu da budemo svjedoci Isusove istine, na tu nakanu danas, zajedno s Kraljicom mira, ponavljamo molitvu anđela: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim!” (Lk 2,14).
[post_gallery]